"Kada sam krenuo sa volontiranjem nisam znao što me čeka ali bio sam spreman na sve, tako sam barem mislio. Išao sam na prvu smjenu koja je bila noćna i mislio kako možda navečer i neće biti posla, no prevario sam se. Tu noć sam vjerojatno došao do svojih fizičkih i psihičkih granica. Skoro sam se rasplakao. Pogodilo me sve. Sjećam se jedne starije gospođe koja je cijelu noć dolazila i tražila odjeću i obuću, a nisam joj mogao ništa dati jer nije bilo njenog broja. Na kraju smjene se opet vratila, mislio sam neka ode više, ne mogu joj više govoriti da nemam njenog broja. Međutim, tada je zatražila gumicu da sveže kosu i to sam imao. Skoro sam se rasplakao od sreće jer sam joj napokon 'pomogao'.

​

Tada mi se sve promijenilo. Gledao sam svoje prijatelje kako se bave nebitnim sitnicama, kako se živciraju oko toga. Cijelo to vrijeme sam mislio na ljude u kampu, kako je njima. Kako se još uvijek smiju i šale u takvoj situaciji. Koliko dobrih ljudi. Slušao sam prijatelje kako negoduju oko tih 'terorista' koji su nam došli i kako žele da odu. Sve me to pogađalo. Na terenu sam uvijek davao sve od sebe, trudio se što sam više mogao da pronađem suhu odjeću, obuću koja odgovara, čarape koje su blago ako si ih pronašao.

​

Čuo sam mnoge priče tih ljudi. Divio sam im se, još uvijek se divim što imaju osmjeh na licu. Više se ne opterećujem trivijalnim stvarima u životu, za to više nema mjesta. Divim se svim volonterima koje sam upoznao. Toliko ljudi koji su spremni pomoći. Pronašao sam svoje heroje u malim ljudima koji su činili velike stvari. Želim biti takav čovjek. Koliko god je bilo teško ponekad, kada se sjetim uvijek se nasmijem.

Iskustvo me obogatilo, imam više empatije za ljude oko sebe. Imam više zahvalnosti za život. Imam nade za svijet. Volio bih da više ljudi iskusi kako je to, vjerujem da bi svijet bio drugačiji."

Mjesecima sam gledala u medijima kako teče izbjeglička kriza i kada je val krenuo kroz našu zemlju odlučila sam se uključiti prvom prilikom. Moglo bi se reći da je to bilo iz nekih plemenitih razloga vidjela sam potrebu i reagirala sam, no postoji i onaj drugi možda sebičniji dio da nakon dugog promatranja njihove patnje i moje bespomoćnosti konačno sam mogla pomoći im nekako i osjećati se manje bespomoćno i puno korisnije oko cijele situacije.

Na početku je moj angažman naišao na odobravanje velike većine moje okoline. Jer su svi smatrali da im treba pomoć, čak su mi znali donositi odjeću i obuću da ponesem u kamp jer ne mogu oni sami. Naravno bilo je i onih koji su smatrali kako ih sve treba vratiti odakle su došli, da su prljavi i poderani, da nisu dobrodošli zbog svoje boje kože i ono što se često u raspravama činilo kao najvažnije, oni su muslimani te nemaju što tražiti u Europi, a još manje našoj zemlji.

Takve komentare je bilo ponekad jako teško slušati i gledati kako si ljudi daju toliko slobode osuđivati druge bez da imaju ikakvog direktnog iskustva. Ljude koje sam sretala jesu bili su prljavi, ali ne zato što to biraju, nego jer prelaze toliko dugačak put i nemaju ni vremena ni mogućnosti izgledati drugačije. Kada bi dolazili u kamp svi bi pokušavali promijeniti to, molili bi nas da im pronađemo neki komad odječe kako bi izgledali pristojnije i lijepše.

Kroz kampove su prolazili svakakvi ljudi, teško ih je izdvojiti jer su svi bili jedinstveni i posebni na svoj način, a time i jednako važni. Bilo je ljudi koji svoju veliko porodicu vode na dalek put u nadi da će imati nešto bolje u stranoj zemlji, onih koji su se na putu pogubili sa svojim obiteljima i sada ih očajnički traže, bilo je onih koji su na put krenuli jer su samo htjeli promjenu, onih koji su u ratu izgubili apsolutno sve i sada sami idu u nepoznato, a ni sami ne znaju zašto.

Iako je teško izdvojiti priče, ali ono što je na mene ostavljalo najveći utisak su dvije stvari, prvo koliko mogu biti skromni i tražiti doslovno samo onoliko koliko im je najpotrebnije te se zahvaljivati za svaku stvar koju dobiju. Drugo, djeca koja su putovala sa svojim obiteljima ili bez njih. Koliko su unatoč svemu što im se događa i što su proživjeli veseli, nasmijani, razigrani i uvijek žele nekako pomoć. Ali veliki utisak na mene je ostavio i onaj ne tako lijepi dio, kada dolaze u hladnim noćima te stoje vani na hladnoći, pospani i umorni, ali tek rijetki ili najmanji plaču.

Kroz svo vrijeme dok su izbjeglice prolazile bilo je svakakvih situacija lijepih, veselih, tužnih, bilo je i teških situacija kada dolazilo do verbalnih ili fizičkih sukoba. Ne mogu reći da se sve uspomene i iskustva koja ima mogu okarakterizirati kao isključivo dobre ili loše, tijekom vremena će se osjećaji mijenjati, ali će me uvijek bogatiti za jedno iskustvo koje je nezamjenjivo.

Smatram sebe jednom od onih ljudi kojima nikad nije teško da pomognu. Zato sam se odazivala na akcije davanja krvi ili darivanje odjeće, obuće i dr. ljudima kojima je potrebno. Osjećala sam se korisnom i kao da činim nešto dobro i nešto što znači.

Međutim, 2015. godine takav osjećaj dobio je novu dimenziju. Vidjela sam oglas koji je postavio VCOS na internetu u kojem su tražili volontere za pomoć izbjeglicama u kampu u Opatovcu te sam pomislila da mogu učiniti nešto korisno. Mjesecima prije toga viđala sam ljude po ulicama i stanicama u nehumanim uvjetima, pokušavala sam pronaći način da učinim barem nešto, kako ne bih samo prolazila pokraj i govorila »Jadni ljudi, ne mogu ni zamisliti kako im je.« Taj sam oglas, dakle, shvatila kao priliku i prijavila sam se. Ubrzo mi je javljeno sve oko organizacije i započela sam s volontiranjem.

Bilo je i gore i bolje nego što sam mislila. Očekivala sam da ću sebi stalno morati govoriti da se saberem, da ne mislim da globalnu situaciju, samo na ovo sada, ali to je nekako postalo nepotrebno kad sam počela s radom. Jednostavno je posao u podjeli hrane, odjeće i sl. odradio svoje. Ispostavilo se da to trebam govoriti sebi kad više nisam na terenu. Kao i svi, nikada u životu neću zaboraviti prvu osobu kojoj sam pomogla i prvi »Shukran«, prvu potresnu priču, koju sam od osobe koja je prošla kroz pakao čula, niti osjećaj koji me je poslije pratio da sam mogla reći nešto više i značajnije. Neću zaboraviti noge u japankama u sred blata, kiše, snijega niti najveći osmijeh na svijetu djeteta kad dobije igračku ili slatkiš, kao ni pogled zahvalnog roditelja. Svjedok sam organiziranosti tijekom krize, sloge ljudi oko jednog cilja, ali i pucanja po šavovima od tjelesnog i psihičkog umora. Doživjela sam poglede i riječi ljudi koji ne znaju gdje su, nemaju ništa osim jedni drugih, a neki niti tih, ne znaju kuda idu, a znaju samo da su živi i to pokušavaju u trenutku ostati. Iz takve perspektive moja sloboda, pravo glasanja, obrazovanja i kretanja, a i male stvari poput suhih udobnih tenisica ili čokolade kad god mi padne na pamet, činile su se potpuno banalne, uzete zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva.

Radila sam sa sto ljudi, koji sa sobom nose i sto ćudi, ali se nikad nisam prestala diviti snazi i posvećenosti u radu s izbjeglicama. Tijekom svojeg rada susrela sam se s golim biološkim životom i volim misliti da sam uradila barem nešto da ga održim živim.